Što se dogodi kada fotkaš, fotkaš, a onda i dalje – fotkaš

April 18, 2018  •  Leave a Comment

Kada se počinjemo baviti nekim poslom uvijek dobro ispipamo teren. Nađemo (često) neke uzore, ljude kojima vjerujemo, čiji rad pratimo. U fotografiranju je to posebno primjer, vodimo se za nekim autorima koji nam se sviđaju. U početku pokušavamo dostići razinu na kojoj su oni. To nam tada naravno ne uspijeva. S vremenom uspijeva, jer se sve kockice poslože ako se jako trudite i učite.

Učenik vs. Učitelj

Kažu da je najbolji učitelj onaj kojeg učenik nadmaši. U ovom je poslu to zaista jako čest primjer. Osobno se nisam zamarao baš previše raznim domaćim autorima, više sam se fokusirao na strance. I ponosan sam što sam se na neki način odužio tim autorima tako što sam kupovao njihove tutorijale, knjige itd., kad ih već nisam imao priliku upoznati uživo. Znao sam tu i tamo pratiti i naše autore, ali stvarno rijetko, iako mi se od nekih od njih jako sviđa stil kojim rade.

I tako prolaze dani, fotkanja. Reda se sve više fotkanja. Sve više posla. Sve više ulaganja u edukaciju. Pa opet sve više posla. Pa tako prođu već 3-4 godine, a onda u bespućima interneta shvatim jednu dosta lošu stvar za pojedine fotografe. Naime, dok sam ja bio apsolutno nebitan sa svojim fotkama (nije ni da sam sad bitan, ali bolje da dodam malo dramatike) i dok su oni harali i rasturali, situacija se promijenila s godinama. Barem kada je u pitanju moja perspektiva. Dobar dio tih autora jednostavno nije u kontinuitetu nastavio s kvalitetom kakvu je imao, nego su baš suprotno sve češće počeli izbacivati ispodprosječne fotke. A kada to napravite 20 puta, budite sigurni da vam loše preko noći postane dobro. Najbolje i mi u Hrvatskoj u našoj svakodnevici znamo kako 10 puta izgovorena laže postane odjednom istinita.

Postoje autori koji su imali super fotke, a imaju ih i dan danas. Pritom nisu radili nikakve velike promjene, nego su jednostavno bili dosljedni i radili kako su uvijek i radili. No, nikako ne mogu dokučiti što se to dogodi kod pojedinih autora, očito previše ''zabriju'' na umjetnost, pa onda odjednom misle da su toliko moćni da bilo kakva ispodprosječna fotka može ustvari biti remekdjelo. Međutim, istina je skroz drugačija. Vrijeme sve najbolje pokaže.

Znam da ove retke čitaju i mladi fotografi, pa se ovaj tekst prvenstveno i odnosi na njih. Treba svaki dan učiti nešto novo, ulagati u znanje, a kada i dođemo do određene razine koja nas zadovoljava i kada to osjetimo po reakcijama drugih, onda se nikako ne smijemo opustiti. Dapače, trebamo krenuti još jače, držati kontinuitet kakav imamo, a ne početi isporučivati fotografije kojima smo se možda smijali prije 2-3 godine i kakve nikada ne bi nikome ni poslali. 

Hranjenje ega

Meni stvarno nije jasno da netko tko je imao super fotke odjednom počne isporučivati ispodprosječne i naziva ih umjetnošću, a onda svemu dodatno pomogne i vojska sljedbenika koja je mukotrpno građena, a to su uglavnom ljudi koji se vole ulizivati. Spomenuto samo nahrani ego i tako u krug.

To što u pojedinim trenucima imamo više posla ili smo na dobrom glasu nipošto ne znači da imamo stabilnost, jer budimo realni – svatko je zamjenjiv. Ako nas nema ''na radaru'' pola godine, vjerujte da će se malo tko uopće i sjetiti vas. Ovo pišem i iz primjera jer sam nedavno pričao s jednim našim jako uspješnim i nagrađivanim fotoreporterom, čovjek ima stvarno mali milijun nagrada. Pitao sam ga što misli o tome da li bi njega sve te brojne nagrade i ostalo spasili da danas ode iz firme i krene u potragu za poslom, hoće li lako naći novi posao? Npr. ako ga nema par mjeseci, hoće bi to biti problem. On je samo jasno i rekao – ako nisam aktivan nekoliko mjeseci, sve ove nagrade i fotke koje imam su skroz nebitne, jer sam pao u zaborav i ne bih ni mogao doći do poslova.

Stoga je očito da se svaki dan trebamo boriti, raditi na sebi i fotkama koje snimamo. Kada smo i zadovoljni fotkama koje dajemo, borba se svejedno nastavlja, nipošto se ne smijemo opustiti. Možemo i imati portfolio od 100.000 odličnih fotki, ali što to sve vrijedi kad je to prošlost, a svaki novi dan nam predstavlja i novi izazov, jer rijetki su oni koji mogu živjeti od prošlosti. A nipošto si ne smijemo dopustiti da od toga da smo nadmašili naše učitelje dođemo do toga da nam oni opet mogu biti učitelji. To je znak da smo se negdje putem malo pogubili.


Comments

No comments posted.
Loading...

Subscribe
RSS
Archive