Kako sam pomogao samome sebi

January 30, 2020  •  Leave a Comment

Neke statistike kažu da su Hrvati i Hrvatice pri dnu ljestvice ljudi koji se bave sportskom aktivnošću. Iako prethodna rečenica na prvu baš i nema neke veze s temama koje obrađujem na blogu, ipak ćete vidjeti da je sve vezano. Posao fotografa na prvu djeluje jako lagano. Fotić oko ramena, klikneš, odeš doma i to je to. Međutim, nekako vezano za napredak u fotografiranju dolazi i napredak opreme. Više posla = skuplja oprema = teža oprema.

Nije problem na snimanjima koja traju nekoliko sati, ali dok ste cijeli dan vezani za neke lokacije, onda može doći do problema. Meni je prije 2-3 godine bio problem taj što bi me nakon jako puno poslova znala malo uloviti leđa od opterećenja zbog opreme. To me iskreno postepeno počelo živcirati, nije da je to neka velika bol, ali ako osjetim da nešto malo ''šteka'', bolje to onda riješiti.

Prvo sam išao na sportsku masažu kod Andreja Kljujeva, čovjek rastura u svom poslu. Obzirom da je on tada bio na Velesajmu, a usput sam mu rekao da bi mi bilo fora možda da se pokrenem i krenem na nekakve treninge. On me odveo do Basic Gym One, vlasnik je Marino Bašić i malo guglanja će odmah reći o kakvom se stručnjaku radi. Iskreno, nakon što sam otišao na prvi trening, proklinjao sam Kljujeva u autu još narednih pola sata dok sam dolazio do zraka, na kraju sam mu bio do neba zahvalan. Znam da je bila zima, ali sam otvorio vrata širom da uopće dođem sebi. Mislio sam da su to neki laganini treninzi, čisto da imam neku zanimaciju.

Mislio sam da taj trening na koji sam išao nije normalan i da nema šanse da izdržim tamo. S tim da treba uzeti u obzir da nakon srednje škole i treniranja nogometa i nisam skoro nikakvu fizičku aktivnost imao. Ukratko, zakržljao sam po pitanju sporta. Uvijek uredno preko zime s nekim dogovorim da krenemo trčati i to bude super. Jednom bude super. Jer već drugi-treći put netko odustane i onda mi je glupo da sam trčim.

Bilo kako bilo, mrzim odustajanja. Iako me taj prvi trening ubio, pa i drugi još više, nisam se predao. Nema šanse. Neke stvari podcjenjujemo, tako sam npr. bio uvjeren da znam pravilan čučanj napraviti i XY drugih vježbi, a ustvari nemam pojma o ničemu. Dno dna. 

Malo po malo, obično u tempu 2-3 treninga snage tjedno, situacija mi se (na poslu) značajno popravila. Doslovno se ne sjećam kada su me počela boljeti leđa nakon što sam krenuo aktivno trenirati (kucnuo sam u drvo). O treninzima, prehrani i tome ne znam previše, ali znam na svom primjeru da bilo kakva sportska aktivnost značajno može pomoći. 

Sada već više od dvije godine idem na treninge u Basic Gym One, treneri su vrhunski, nude programe treninga snage, izdržljivosti, mobilnosti, kao i poluindividualne, individualne itd. Super mi je što su grupe limitirane na maksimalno 15 polaznika, tako da se trener može svakome posvetiti. Jednostavno se bolje i zdravije osjećam od kada treniram. Uglavnom, ovo sada zvuči kao neki plaćeni oglas, pa neću dalje raditi PR.

Mislim da je poruka svima jasna – treba se pokrenuti! Previše sjedimo za računalima, premalo se krećemo, pa su i veće šanse da se dogodi nešto loše. Meni su ovi treninzi stvarno pomogli i kada radim po 10-12 sati dnevno na terenu, nosim opremu, vozim itd., velika je sreća da ne osjetim probleme. Ono što je također jako važno, možda sam na treninge u početku gledao kao na nepotrebno mučenje, ali sada većim dijelom idem bez ikakvih problema, znam da radim pravu stvar i sve je odmah lakše.


Comments

No comments posted.
Loading...

Subscribe
RSS
Archive
January February March April May June July August September October November December (1)
January February March April May June July August September October (1) November December
January February March April May (1) June July August (2) September (1) October November (1) December
January (3) February (4) March (5) April (1) May (2) June (1) July (1) August September October November December